KoronarNI program

Branislav Janković: Nadam se da ćemo iz ovoga izaći kao bolji ljudi

Postoje neka vremena, postoje nekakvi gradovi, postoje neke situacije u kojima nam se čini da više ne upravljamo svojim životima. Postoje tako nekakvi minuti kada se ne osećamo dovoljno slobodno. Upravo izlazimo iz nekako takvog jednog perioda, nadamo se da izlazimo, mada kako nam najavljuju sa velikih ekrana, trajaće to još neko izvesno vreme. Epidemija koronavirusa je mnogo toga promenila u životima svih nas i zato se javlja potreba da se ljudi malo i relaksiraju i da sada, kada smo u jeku toga pravimo planove kako da preživimo i kako da iz svega ovoga izađemo normalni. Da bismo u tome uspeli moramo da imamo svest o tome gde se nalazi naša hrabrost, za početak, da iz svega toga izađemo kao pobednici.Potrebna je velika ljubav i pre svega veliko srce. Sva sreća grad Niš ima mnogo ljudi sa velikim srcem, sa dovoljno hrabrosti, sa dovoljno pameti i, nadamo se, sa ogromnom željom da ne dopustimo da nas, ono što je velika svetska pošast pretvori u ono što ne želimo da budemo.Takav ćovek gostovao je u našem posebnom programu KoronarNI - pisac Branislav Janković.

Za Branislava Jankovića novinara, pre svega dobrog čoveka i kolegu i odličnog pisca, bilo je zanimljivo to koliko nas je ova epidemija promenila.

„Ova korona je promenila puno toga. Ono što mene najviše zanima je koliko smo se mi promenili i nekog ko je pisac mnogo više zanima tema menjanja ljudi. Ko smo, šta smo bili, šta smo postali nakon svega ovoga. Mislim još nije gotovo, šta smo postali u  toku ovoga. Tako da poimanje sada ko ima dušu, ko ima srce. Znaš ja se nadam da će ljudi iz ovoga izaći bolji, ja želim da ljudi iz ovoga izađu bolji, da će reći: Ej, znaš šta, shvatili smo da čovek može da ode u treptaju, da preko noći može da nestane. Hajde da vidimo šta je to u stvari šta, šta čini pravi život. Mislim da sam u pravu, mislim previše idealistički gledam na ljude, mislimda se ljudi ne menjaju. Da će dobri ljudi ostati dobri ljudi, da će loši ljudi ostati loši i da ne postoji nijedan rat, nijedna pošast, nijedna epidemija koja će promeniti ljude. Ljudi se ne menjaju i ljudi će ostati onakvi kakvi su bili pre toga. Možda zvuči previše fatalistički,  previše morbidno, previše dramski ili previše netačno. Ali ja kao neko ko zapisuje karakter naših ljudi, kao neko ko živi od toga posmatrajući ljude, i kao novinar i kao pisac, mislim da se ljudi promeniti neće.“

Ja sam bio u ratu 99. i ostao sam i dužan što je zapisano u Kumanovskom sporazumu, ali ja sam znao da će taj rat da prestane. Ljudi koji odu u rat znaju da mora jednom, posle 4, 5 godina, 20 godina da prestane taj rat. Sada smo u borbi sa nečim što niko ne zna. Mi ne vidimo našeg neprijatelja, mada i vidimo naše neprijatelje. Stvar je u tome što smo pred nečim nepoznatim. Znate, čovek se više boji nečeg nepoznatog, koliko god to bilo slabo, nego jakog neprijatelja koga možemo da vidimo i kome možemo da se suprotstavimo. Mi sada ne znamo kako da se suprotstavimo ovom neprijatelju. To nije u ovoj zemlji, to je na globalu, to je na celoj planeti. Nije jednostavno, to je rat u Srbiji – idemo u Grčku, idemo u Bugarsku, idemo u Nemačku. Vi nemate gde da pobegnete, gde da se sklonite jer jednostavno vašeg neprijatelja nosite sa sobom.

Novinar nije onaj koji daje istinu, novinar je onaj koji daje dokaze, onaj koji pokazuje činjenice, onaj koji upre prstom u nešto i kaže, to je to. I sad, po veri vašoj neka vam bude, i mislim da smo zaista došli u neko religiozno, u neko versko vreme kada će nam stvarno biti po našoj veri. Niko ne zna njišta, niko ne zna da li je ovo nastalo u laboratoriji, da li je prirodno, da li su Kinezi krivi, da li su Amerikanci krivi, da li je 5G ili 6B ili sve te neke stvari. Mi smo jednostavno takav narod koji voli te teorije zavere i voli upšte zavere. Mnoge stvari su se pokazali da uopšte nisu bile teorije zavere, nego su bile zavere. Da smo mi najbolji narod, da smo najstriji narod, odavno sam prestao da verujem u to. Nismo mi niti bolji niti lošiji od drugih. Mislim da je došlo vreme, što apsolutno nije dobro, kad će svako gledati svoje dvorište. Vrlo malo će ostati poverenja, vrlo malo će ostati ljubavi. Ne mogu da kažem da je smešna, naprotiv. Ljubav je nešto bez čega zaista ne možemo, ljubav je nešto bez čega ja ne mogu u svojim knjigama, i te kako imam ljubavi. Ali strah me je da će ljudi izgubiti tu ljubav, da će ta ljubav nestati pred strahom, a sve nestaje pred strahom. Zaista ne mogu naći nijednu dobru stranu ove korone. Ima ona fora, e sad smo svi u našim porodicama i super nam je. Nije nam super, nemojmo da budemo licemeri. Postoji milion porodica koje su ionako u haosu. Tako da mu ovo dođe kao apgrejgovanje nekog haosa. Stvar je u tome što ne znam. Na početku korone ja sam rekao ljudima: učite jezike, učite da svirate, imate jutjub, učite da heklate, pravite dekupaž, ali radite na sebi. I to ide do nekog trenutka -a ja očekujem taj trenutak- kada će ljudi postati i te kako depresivni. Pogotovo ako krene opet sa policijskim časovima, ako opet krene sa nekim  nenormalnim stvarima, da će ljudi jednostavno postati depresivni, ništa goreg od toga nema, kaže Janković za City radio.

Ono što mene najviše plaši je što smo počeli da uživamo u toj usamljenosti tj da nam ne treba niko. Da su nas doveli u jedno stanje da nam je svejedno i da su nas dovlei u stanje da nama ljudi ne trebaju. Nijedan čovek nije ostrvo i mi smo društvena bića i koliko god želeli nekou privatnost, jednostavno mi želimo društvo drugih ljudi. Ja ne mogu da nazovem vanrednom situacijom, ja to nazivam nenormalom situacijom, nikada tako nismo bili. Da li je to neki sociološki esperiment, da li je to psihološki eksperiment. U svakom slučaju nije dobro, a mi smo 30 godina ubijani u mozak. I ovo je nešto, ajde da probamo kako to deluje, da zatvorimo ljude po kućama, da penzionere kao vampire puštamo noću da kupuju. Ljudima je mnogo lako vladati, plašiti ih. Strah je ono što čuva ljude. Daj im neki strah, nebitno da li je to realan ili imaginaran strah, ali uplašeni ljudi ćute. E to je stvar, mi smo uplašeni, uplašeni smo koronom, Albancima, Hrvatima, poplavama, 5G tehnologijom. Mi 30 godina živimo u strahu. Indikativna stvar 95. godine odem ja da napravim reportažu sa Krfa, 80 godina od iskrcavanja naših junaka na Krf i snimatelj i ja odemo i sednemo u neki grčki kafić na Krfu. I mi se čudimo, svi su ljudi bili nasmejani. A on i ja smo naručili po jedan Hajniken jer je to za nas bio pojam piva, držimo ga obema rukama kao da će neko da nam ukrade i posmatramo kao špijuni ljude koji su veseli, koji su nasmejani i koji nam prilaze da pitaju šta je problem, zašto smo nerapoloženi. I onda vi shvatite da ste vi 5 godina pre toga jednostavno bili ubijeni u mozak, da vas je neko drugi napravio neraspoloženim. Evo već 30 godina živimo u tome, naša deca su rođena u tome. Mi smo opet generacija koja pamti dobre godine, koja pamti dobru zemlju, koja pamti dobre plate, letovanja po hrvatskom primorju, slovenačkom. Mogli smo da odemo u Italiju kad smo hjteli, sednemo ujutru u avion da popijemo kafu u Trstu pa se vratimo noću, kupovali Karera.

Ja to zaista ne smatram nekom srećom, zaista smatram prokletstvom da se sećamo i da smo živeli u tim godinama. I odjednom sa 20, 21 godinom kad treba da studiramo kad treba da napredujemo, nas su zatvorili kao pseta. A naša deca su rođena u getu i njima je okej. Postoji nešto što se zove napolje i postoji nešto što je bolje od ovoga ovde.

Mi pamtimo i 91. kada smo išli za belim mantilom Vuka Draškovića, pamtimo 96. i 97, pamtimo 99, 5. oktobar. To je izgleda naše prokletstvo, da pamtimo. Želim da zaboravim. Moj klinac, ovaj mlađi koji ima 18 godina, pita me ko je Slobodan Milošević. Šta da mu kažem, zaista, ja ne znam šta da mu kažem. Kakav je bio.Od Slobodana Miloševića do danas i on me pita je l’ bilo bolje. Šta da mu kažem?

Mi smo deca manjeg boga, mi smo neko ko zna šta je Azra, neko ko zna šta je Film, neko ko zna šta je filmski festival u Puli,  neko ko zna šta je Parni valjak i Prljavo kazalište, koje smo videli, koje smo gledali u muzičkom klubu i sećam se i koncerta Jospie Lisac u muzičkom klubu i to je to prokletstvo sećanja. I mi znamo šta je dobra muzika, mi znamo šta je dobar provod, znamo šta je dobro društo, znamo sve što je dobro. Neko će reći: e znaš sad ima dobrih stvari. Moj sin kaže: 90-te bile su fenomenalne. Ja kažem: Sine, 90-te da sam mogao da ih prespavam, ja bih ih prespavao. Poklonio bih nekom tih 10 godina. Jedina lepa stavr je to što si se ti rodio 95-te. Svo ostalo bih prepavao. S druge strane, da l’ je to žal za nekim vremenima. To neće da se vrati, o tome možemo da pričamo samo ovako pošto smo ista generacija. Da li je njima bolje, pa ne znam. Svaka mladost je lepa sama po sebi. Tako da da l’ mladost provodili u Gulagu, u Sibiru ili Srbiji ili u Americi, dobro ti je jer si mlad. A mi više nismo mladi. Primećujem, a to mi smeta, da postajem cinik. Nikad nisam bio takav, ne želim da postanem takav. Ali skoro sam pričao s nekim prijateljima i kažem: Ej, čoveče, imam toliko godina i proveo sam ih u Srbiji. Evo 20 godina sam bio ?, evo već 30 nisam. Ko me osudio, da li sam ja kriv, da l’ je moglo nešto biti bolje? Pa ne znam. Ja to smatram sudbinom.

Sećam se ovog ludog iz Psihomodel popa, Gobca, koji se skida go u Banovini i tih nekih stvari. Ja pokušavam da objasnim ovom mlađem klincu. Ej, kažem, ej, Džoni Štulić na letnjoj pozornici, Đavoli u Muzičkom, Josipa Lisac. Da l’ je bolja muzika bila, pa jeste, neću da te lažem, bila aje. Da l ‘ je bilo sve bolje zbog te mladosti, pa možda. Ali mladosti ne treba da se upoređuju.

Ja nisam novinar već 7, 8 godina. Ja uvek pričam o novinarstvu kao prvoj ljubavi jer sam rano počeo da se bavim novinarstvom, ali sam rano počeo i da pišem. Stvar je u tome što novinarstvo smatram starkama iscepanim, emaju više đon, odlepio se đon, prljave su, ali ih nisam bacio, već sam ih okačio na zid. S vremena na vreme ja ih obujem čisto da se podsetim nekog tog vremena i da se podsetim neke svoje ljubavi. Kad sam počeo da pišem? U trenutku kada sam nezadovoljan životom od novinarstva, jer više nije moglo da se živi od novinarstva rekao sebi: Branislave, šta ti još znaš da radiš? Pa znaš da pišeš, znaš. Ajde probaj. Kako je krenula ta piča, ostao sam još neke 2,3 godine u nakon toga novinarstvu, ali to je bilo to. Taj brak je već bio na samrti i što se kaže, sporazumno sam se razveo sa novinarstvom. Čujemo se mi sa vremena na vreme, popijemo ponekad kafu, ali nikad mu se ne bih vratio.

Da sam bio pekar, možda ne bih postao pisac, da sam bio doktor, ne bih možda postao pisac. Da li to ima možda neki normalan sled, novinar pa pisac. U pricipu ima više novinara i lekara među piscima, nego novinara. Ali šta god da sam radio, mislim da bih postao pisac, da bi to moralo kad-tad da izađe iz mene. To što sam bio novinar mi olakšava da budem pisac. Em sam postao pismeniji, em sam upoznao puno ljudi, em sam video puno tema, em sam naučio da obrađujem te teme. Tačno se vidi, kada je neko pisac, tačno se vidi da li je bio novinar. Jer ima taj novinarski stil, to se primećuje kod puno pisaca – kratke rečenice, efektne, brze, ide to, nema puno deskripcije, nema puno dijaloga. Tačno se vidi ko je bio novinar. Da li je to dobro ili loše? Pa mislim da je dobro. Ništa loše ne može biti u iskustvu. Najbitnije je to iskustvo. Neke moje kolege žele prvo da pišu pa onda da žive, a ja sam prvo živeo pa sam onda počeo da pišem.

To je bio moj način borbe protiv toga. Da znam da sviram gitaru, ja bih verovatno snimao neke spotove i to puštao. Ja ne znam da pevam i ne znam da sviram, ja znam da pišem. I rekao sam ljudima, ajde svake večeri u 9 sdati tekst, možda će im biti lakše, možda će ta 2 minuta dok budu čitali taj tekst zaboraviti šta se dešava i biće im lakše biće im bolje. Možda će ih neki taj tekst razvaliti, možda će ih baciti u depresiju, možda će ih neki podići, osećaće se dobro, možda će ih neki nasmejati, ali jednostavno izazvaće neku emociju. Čak je i plač dobar, samo nemojte da budete ravnodušni i depresivni.

KoronarNI program City radija realizuje se uz podršku Fondacije Ana i Vlade Divac, Balkanskog fonda za demokratiju i Ambasade Kraljevine Norveške.

CITY SMART

Dodaj komentar

Kliknite ovde da biste komentarisali

Trenutno na radiju

George Michael
Za 0 minuta

Papa Was a Rollingstone

George Michael
Alexia
Za 4 minuta

Non Lasciarmi Mai

Alexia
Lauren Christy
Za 8 minuta

Color of the Night

Lauren Christy
Eyes of the Nightmare Jungle
Za 11 minut

Shadow Dance

Eyes of the Nightmare Jungle
Toploader
Za 16 minuta

Let the People Know

Toploader

Amber Alert

City Smart Club

Vremenska prognoza

NIŠ
Send this to a friend