Otvoreni radio za otvoreno društvo

Osman Balić, direktor YUROM Centra: Dečji brakovi nisu romska tradicija

Osman Balić, gost Otvorenog radija
Polazna osnova ove priče je logično bila upućivanje pitanja nadležnim tužilaštvima, policiji, centru za socijalni rad. Da saznamo koliko je takvih dečjih brakova identifikovano na teritoriji grada Niša u poslednjih 5 godina, pogotovo onih koji su se okončali odvođenjem dece van zemlje sa rizikom da se radi o zapravo trgovini ljudima,  te koliko je krivičnih prijava podneto u vezi takvih slučajeva. Odgovor smo dobili samo od Osnovnog javnog tužilaštva u Nišu.

“Proverom kroz elektronski upisnik ovog tužilaštva utvrđeno je da u ovom tužilaštvu u periodu od kada je u krivični zakonik uvedeno krivično delo prinudno zaključenje braka iz čl.187a (01.06.2017.godine),  pa do danas nije podneta nijedna krivična prijava.” – odgovorila nam je Jelena Kitanović, tužilački saradnik pri OJT u Nišu.

Iz Višeg javnog tužilaštva, kao ni iz policije i niškog Centra za socijalni rad  odgovore na pitanja nismo dobili ali iz naše arhive imamo podatke da je juna 2019. niška policija zajedno sa Višim javnim tužilaštvom na niškom aerodromu “Konstantin Veliki” sprečila odvođenje 14-godišnje devojčice u Nemačku. Tom prilikom uhapšene su tri osobe F.O.(42) iz Prištine, R.F.(34) iz Kragujevca i nemačka državljanka M.B. (18) zbog trgovine ljudima jer se posumnjalo da je dete žrtva seks trafikinga i da je trebalo da bude prodata kao belo roblje.

– Sumnja se da su oni 31.maja u nameri da zarade novac pokušali da omoguće prelazak granice, na aerodromu u Nišu, maloletnici staroj 14 godina, koja je u Nemačkoj trebala da stupi u ugovoreni brak, a u stvari da nad njom bude u ropskom statusu – rečeno nam je tada u policiji.

Nezvanično smo tada saznali iz istrage da je ona prodata od strane porodice za izvesnu količinu novca. Pokušano je krijumčarenje deteta tako što joj je kod nje bio pasoš dvadesetjednogodišnjakinje koja na nju liči a koja je bila iz neke od zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza.

Sudbina te četrnaestogodišnjakinje je nakon hapšenja i procesuiranja kriminalaca u lancu trgovaca ljudima, dodatno bila tragična. Vraćena je porodici na Kosovo ali tamo nisu želeli da je prime nazad u porodicu jer je pretrpela zlostavljanje i bila primorana na prostituciju a oni, kako su naveli “nisu imali novac da vrate njenom mužu”.

Posebno je važno pomenuti, da je u toku istrage ovog slučaja stav tužioca u postupku koji je javno izneo bio da se radi o “romskom pitanju” te o stvari koja ima uporište u “tradiciji  Roma”. Takav argument se i do dan danas može čuti u nadležnim institucijama, pa i na sudu.

Drugi sličan slučaj,  a za koji se pouzdano zna da je prvi zabeleženi postupak zbog dela trgovina ljudima u  u praksi niškog pravosuđa, dogodio se davne 2004. Tada je niška policija zbog sumnje da su se bavili trgovinom ljudima, uhapsila 4. decembra : Zorana Jankovića (34), Dragišu Stankovića (38), Zorana Stankovića (29) i Milenka Stankovića (40), iz Prćilovice pored Aleksinca, kao i Slobodana Stankovića (35) iz Medoševca kod Niša. Janković je osumnjičen da je od 2001. godine do 2004. godine prodao sina D.J. (9) Slobodanu Stankoviću za 300 evra, ćerke T.J. (5) i M.J. (6) Dragiši Stankoviću za po 250 evra, sina  M.J. (10) Zoranu Stankoviću za 400 evra i sina S.J. (8) Milenku Stankoviću za 300 evra. Dečaci su, kako je istraga pokazala, prodati u svrhu prosjačenja dok su devojčice, nakon prodaje, trebalo da budu “udate” u Nemačkoj i Italiji.

Istragom je bila obuhvaćena i Milijarda Kostić (31), majka prodate dece i nevenčana supruga Jankovića. Tadašnji istražni sudija Okružnog suda, Nikola Dinić, naložio je sprovođenje istrage i protiv nje, zbog sumnje da je takođe bila učesnik trgovine decom. Prema njegovim tadašnjim izjavama, ovaj par je imao devetoro dece, a osim ovih petoro, ranije su prodali radi udaje i četrnaestogodišnju kćer, koja je stupila u vanbračnu zajednicu sa jednim maloletnikom.

O ovom slučaju, svedočio nam je i Osman Balić, director YUROM Centra, koji je direktno bio uključen u to razotkrivanje trgovaca decom. Upravo zbog toga što je sprečio odvođenje devojčica i njihovu prisilnu udaju u Nemačku i Italiju, bio je izložen ozbiljnim pretnjama trgovaca decom iz inostranstva.

“Setićete se slučaja od pre 15-ak godina iz Prćilovice, žena se zvala Milijarda i pokušala je da proda decu izvesnom Zoranu, koji je u stvari bio posrednik. Navodno je razlog bio ugovoreni brak, a zapravo se radilo o čistoj trgovini ljudima, gde bi deca završila u prosjačenju i ko zna još čemu ne. Ja kažem uvek da je i nesposobni tadašnji Centar za socijalni rad Aleksinca takođe hteo da proda tu decu – zbog nečinjenja. To je zapravo namera i zato vam govorim o fenomenu ranog prepoznavanja, ranog upozoravanja na prisilnu udaju, na trgovinu ljudima na trgovinu decom. Imali su zakonska ovlašćenja da deluju a nisu delovali”. – izričit je Balić.

On navodi da je posebno bezočno što je dogovorno mesto za razmenu dece bilo ispred niškog Suda, i upravo je uz intervenciju gospodina Balića na tom mestu posrednik u trgovini i uhapšen, pre nego se dokopao dece.

“Ja sam imao mnogo problema oko toga. Naišao sam na osudu moje romske zajednice.” – kaže i navodi da je osudu doživeo i od bliskih mu ljudi, koji su mu prebacivali da nije trebalo da se meša jer je to kod Roma navodno običaj – “E, pa nije običaj, nego je trgovina ljudima. Kakva udaja, deca su u pitanju, hteli su da ih transportuju do Nemačke i Italije da tamo prose ili ko zna šta drugo.”

Uhapšeni su osuđeni na nekoliko godina robije, a majka je stavljena pod pojačani nadzor Centra za socijalni rad. Deca su prvobitno vraćena u porodicu ali su kasnije izmeštena u dom za nezbrinutu decu  i hraniteljske porodice.

Direktor YUROM Centra  je jedan od najvećih zagovornika postroženja postojećih zakonskih sankcija za dečje brakove, jer, kako smatra samo ih je tako moguće iskoreniti. On podseća i da pojam ranih brakova nije tipičan samo za Rome.

“I u srpskoj zajednici ste imali rane brakove, mnogobrojne, višečlane porodice sa 7, 8 ili više deteta. Sve to treba shvatiti i zato i kod Roma treba biti veoma osetljiv i ne tražiti brza i nagla rešenja. Međutim, ja zastupam tezu da mladu udaju, prodaju neveste, nasilnu udaju kvalifikujemo krivičnim zakonom i da se za ranu udaju i narušavanje detinjstva odgovara kaznom zatvora.” – ističe Balić.

Problem, što se još uvek govori o neformalnim podacima kada su dečiji brakovi u pitanju i samim tim se umanjuje prisutnost te pojave u Nišu, prema njegovom mišljenju, leži upravo na samim centrima za socijalni rad koji često ne evidentiraju takve slučajeve, pošto ih smatraju normalnim za romsku zajednicu. Druga strana problema je u tome što romska zajednica nema poverenja u institucije i nerado iskreno govore sa socijalnim radnicima. Balić smatra da bi se stanje poboljšalo ukoliko bi se kvalifikovani pripadnici same romske zajednice zapošljavali u centrima za socijalni rad kako bi se uspostavila bolja komunikacija. Ali, ponavlja, ključ je u strožim kaznama za one za koje se otkrije da su decu prisilno udali/oženili kako bi ostvarili materijalnu korist.

“Treba praviti razliku ispred rane udaje, prisilne udaje i kupovine neveste, u praktičnom smislu. U teorijskom smislu mi možemo da sve logoreično pretvorimo u akademske sterilne impotentne debate. Ja govorim sa aspekta vrlo žustrog protivnika rane udaje. Moramo da se složimo unutar romske zajednice da je potrebna jedna široka kulturna aktivnost usmerena ka sprečavanju rane udaje. To zahteva unutar romske zajednice konsenzus, edukaciju roditelja hitno i zahteva dve državne mere. Prva državna mera je da se u centrima za socijalni rad, kada se signalizira ta pojava brzo, promptno reaguje, da reaguju i SUP i sud, a ne da oni, kada mi kao NVO prijavimo tu negativnost, oni se pozivaju na tradiciju i kulturu. To je jedna stvar a uz nju treba da u centrima za socijalni rad budu zapošljeni i Romkinje i Romi. Oni ne mogu da razgovaraju sa romskom porodicom, koja je opet u stanju mimikrije kaad se radi o ranoj udaju. Neće iskreno govoriti sa državnim službenikom zbog nepoverenja Roma prema državi, što je donekle i razumljivo. Sledeće – izmena i dopuna Krivičnog zakonika. Dakle, sve može da se toleriše ali kad zakon progovori onda vi tu vidite odgovorno društvo i odgovornu državu. Ako kažemo zabranjeno je ispod 18 godina onda svako treba da snosi svoju odgovornost jer do 18 godina to žensko biće je – dete. I ne smeš da narušavaš njen biološki, zdravstveni, medicinski integritet tako što ga teraš u 13, 14 godina da ima jedno dete, u 15 drugo, u 18 treće. Pa, nek živi sa 18 pored troje dece u vreme kada njena vršnjakinja spava do 12. ” – energičan je Osman Balić.

A, zar ne treba da Klinički centar prijavi svaki slučaj kada dete rodi dete, zar to nije zakonska obaveza?

“Medicinski centri se bave zdravstvenim aspektom. Centar za socijalni rad je odgovoran za rano upozoravanje – a ne dođe do rane udaje, pa do porođaja, deteta. Sve to ne rade centri za socijalni rad a trebalo bi, iako smo niz mera donosili na nivou Ministarstva za socijalni rad, nivou NVO, međunarodnih konvencija”

Zašto se u Centrima za socijalni rad ne evidentira svako dete koje dolazi u rizik od dečjeg braka?

“Pa, ne boli ih. Možete da govorite o ćutanju administracije, o radu ili neradu. Nezainteresovani su, baš ih briga. I u tim institucijama postoji značajan odijum prema Romima. Valjda smo im dosadili jer smo klijentela u tim centrima za socijalni rad. Ali, ako imate tamo tri četiri Roma psihologa, obrazovanih, a imamo ih koji čekaju posao na birou, u tom jednom sistemu ministarstva socijale, sigurno bi moglo jedno 1000 mladih Roma da se zaposli, samo zbog tih, socijalno devijantnih pojava.” – zaključuje  gost našeg podkasta.

Ivana Petrović

Dodaj komentar

Kliknite ovde da biste komentarisali

Send this to a friend