Kolumna

Hronika iščekivane smrti

Oduvek sam  volela jesen. Kišu, zemlju koja miriše na kišu, hrizanteme, dunje,  pečeno kestenje, les feuilles mortes, uvelo lišće. Indijansko leto, Prevera, Montana i šansonu. Sve što miriše i diše kao jesen. Naše poslednje dve jeseni ne liče na sebe, na te i takve koje volim. I ne izgledaju kao jesen koju poznajem i kojoj se radujem. Izgledaju kao ona ravna linija na monitoru, kao iščekivanje zvonjave telefona u nedoba, kao nekakva morbidna hronika iščekivane smrti.

U samo nedelju dana, preminulo mi je troje poznanika. Prerano. Svo troje od različitih uzroka. Između dve jeseni  izgubila sam nepovratno još najmanje desetak rođaka, kumova, prijatelja i poznanika. I dalje sam potresena do temena svaki put kada primim takav aber i nesposobna da racionalizujem smrt u takvom silovitom pohodu na meni bližnje i drage ljude ali i na one koje nisam poznavala. Svaka mi ta smrt izaziva jedino osećaj bespomoćnosti i tuge.  Ovoliko umiranje  ljudi kojima još vreme nije, naprosto nije normalno i znak je da se oko nas dešava nešto vanredno, protiv čega gubimo bitku. Ne samo preminuli, nego bukvalno svako od nas. Totalni smo luzeri.

Korona je izvukla iz nas na površinu sve ružno, pretvorila nas je strahom u robotizovane branioce ovih i onih, međusobno suprostavljenih načela, ubila je empatiju u mnogima. Upravlja našim životima, našim profesijama, našim jesenima. Ljudi umiru od korone i zbog korone. Jednakim tempom. Mrtva trka.

Kidišemo jedni na druge u toj bespomoćnosti, smešni, mali i nevažni.  Napadamo međusobno posledice a ne uzroke ovog  mrtvačkog plesa, Danse Macabre, u kome zapravo i sami imamo zapaženu igračku rolu. I sve to, nažalost, nekome izuzetno odgovara. Jer, bolje je da se svađamo oko vakcinacije i protiv nje, oko kovid propusnica i protiv njih, nego da se interesujemo za Pandora papire, za Jovanjicu, i za sve ostale ludosti  i gadosti koje se pred našim očima događaju a koje je poželjno držati van fokusa javnosti. Jer, izborna godina je pred nama.

Nemam snage da se raspravljam sa ljudima, niti da ih ubeđujem u bilo šta. Jer, pogrešiću izvesno, šta god da im kažem. Ne gledam s visine i sa besom na mnoge pametne, niti pak na prosečne ljude koje znam  a koji se još uvek uzdržavaju od vakcinacije. Nije problem u njima, nije ni u vakserima, nije ni u antivakserima. Niko zapravo nije kriv za ovo što  živimo, sem rđavog  sistema i svesno plasiranih laži od samog početka pandemije. Shvatam zašto ljudi više ne veruju ni u šta i nikome. Zato što se sve vreme, politički zloupotrebljena, sakriva istina o razmerama pandemije kod nas.

Slušam ovih dana neke eminentne lekare, vape da se građani vakcinišu jer će se zdravstveni sistem raspasti. Verujem im, ali mi ne silazi sa pameti pomisao da su to isti oni koji su na proleće prošle godine pristali na javno objavljivanu laž da je nekih dana umirao jedan čovek dnevno u zemlji u trenutku dok je samo u Nišu tog dana zapravo 39 pacijenata preminulo. Ćutali su, uporno su ćutali i dopuštali da nas politikanti plaše “italijanskim scenariom”  umesto da su priznali da se događa niški, beogradski, kragujevački. Ćutali su i  javnost uskraćivali za istinitu informaciju. Tada ti crni brojevi nisu bili u funkciji dnevne politike, nisu bili poželjni i nisu se uklapali u samohvaljenje vlasti o uspešnoj borbi protiv korone. Kako da im sada veruje prosečan građanin Srbije u vezi bilo čega?

Ćutali su i  kada su brojke ponovo postale crne, usred leta, tik nakon održanih izbora krajem juna prošle godine. Sve je navodno bilo ok, a ništa nije bilo ok. I tako od pika do pika, prvog, drugog, n-tog talasa.

Da je vakcinacija promovisana onako kako je to normalno u normalnim državama, a ne ponovo politički, samoreklamerski, kao efikasno oružje u  neprestanoj izbornoj kampanji, stvari bi danas izgledale izvesno drugačije.  Da se ljudima, umesto prebacivanja da su glupi, papani, zaostali, primitivni jer nemaju poverenja u vakcine, objasnilo da farmaceutske kompanije sve ovo vreme zapravo mnogo više zarađuju zahvaljujući antivakserskim pokretima od suplemenata nego od vakcina, možda bi bilo sve uspešnije. Da se ne nastavljaju i dalje šizofreno sakrivanje stvarnih podataka sa jedne strane a nepostojeće mere sa druge – ne bi bilo ovakve i ovolike štete.

Ljudi, naprosto, ne veruju više ništa i nikome i ne treba ih kriviti, niti osuđivati. Naročito se ne treba obračunavati – sa preminulima. Nepristojno je, znate, zaskakati svaku objavu da je neko preminuo i sa avaks i sa vaks  strane:“Je l korona? Je l vakcinisan? Je l da da je primio/la pre tri dana treću dozu? Nije vakcinisan, neka je umro! Jeste vakcinisan, neka je umro!“

Čovek kada umre ne može da se brani, i ne dotiču ga ta nesuvisla pitanja radoznale svetine koja bi da potvrdi sopstveno stanovište. Ali iza njega ostaje porodica, ostaju neretko deca i niko, ama baš niko nema prava da dodaje so na ranu njihovog ličnog gubitka, oca, majke, brata, sestre, prijatelja. Niko.

Razmišljam ovih jesenjih dana intenzivno o tome da u ovakvim  neveselim vremenima iščekivane smrti napišem svojevrsno uputstvo bližnjima šta se sme a šta ne u slučaju da me crna lasta odnese na svojim krilima. Sumanuta su ta razmišljanja, ali se svode uglavnom na to da bi jedino što bi smelo da stoji uz kratku objavu da me više nema (nisam javna ličnost, ne pretendujem na Aleju velikana jer sam beznačajna), to da me je “srce otkucalo”. U svakom smislu, istinita informacija, jer nas sve srce otkuca u samrtnom času a  bez ikakvih daljih zadiranja u moju posthumnu privatnost, zdravstveni ili vakcinalni karton. I bez mogućnosti, da moj čupavi klinac, milenijalac, otkuca mamino ime u searcher i suoči se sa besnim izlivima ljutnje i prebacivanja dve polarizovane grupe ljudi koji me najverovatnije nisu ni upoznali  i nad mojim virtuelnim lešom.

Zašto sve ovo pišem? Zato što ima mnogo stvari u koje i sama više ne verujem bezrezervno, ali ima i onih drugih u koje ću verovati dok dišem, a to su ljudskost, milosrđe, empatija. I tu nema nikakvog kalkulisanja.

Proći će i ova jesen, već prolazi i smena lišća na granama, proći će u jednom trenutku i korona. Neki je nećemo preživeti, neki hoćemo. Uzalud nam sve to, ako ne sačuvamo sebe od jarosti i jedni druge od besmislenih izliva besa. Šta ćemo sami sa sobom ako nam telo pretekne ova vremena a obezljudimo se.  Kome ćemo biti potrebni, takvi nikakvi? Nemam pametan odgovor na to pitanje.

Stavovi i mišljenja izneti u tekstu su lični stavovi autora i ne znače nužno da su i stavovi portala www.citysmart.media.

Ivana Petrović

1 Komentar

Kliknite ovde da biste komentarisali

  • COVID-19 i KAKO MU STATI NA PUT

    Nisam eminentan :), a svakako ne lekar. Protiv antivaksera pokusavam da dignem svoj glas intelektualca i, kazu, naucnika, vec vise od sedam godina. Preziveo sam raznolike, napade, uvrede, pretnje… Prosli smo kroz epidemiju malih boginja 2017/18 koja je nastala zahvaljuci antivakcinalnom pokretu. Ukazivao sam na besmisao raznolikih sarlatana poput dr (neakreditovanog univerziteta) Miodraga Petrovica („pod mac, bato“), osoba sumnjivih diploma i biografija (dr Sladjana Velkov, dr Todor Jovanovic „todoxin“) i osoba inace validnih diploma ali koji su u jednom trenutku „zastranili“ pa poceli da se bave homeopatijom ili da propovedaju neku vrstu hriscanskog fatalizma, u koje svakako spada i sirenje nepoverenje u vakcinaciju i vakcine.

    Priznajem. Meseci polu-izolacije ucinili su da pocnem da gubim zivce, koje ionako nikada nisam previse imao. Zakljucio sam da me ljudska glupost i neznanje nerviraju sve vise: mozda je to zato sto starim? Mozda i zato sto sam je sve vise svesan. Tuzno je videti da u veku, ili u milenijumu, nauke ima ljudi koji nauku nipodastavaju i njoj „ne veruju“. Nauci se zapravo nema sta verovati: ona nije za verovati joj; ona poziva na proveravanje; provere i testiranja su zapravo deo nauke, njenog metoda. Medjutim, jos mnogo tragicnije je kada, umesto neke jedinke, ustanovimo da se citave zajednice, ili populacije ponasaju iracionalno, nerazumno, nerazumljivo. Tu verovantno ima posla za psihologe, ili sociologe.

    Pandemija je citavo covecanstvo zatekla pomalo uljuljkano. Covek je malo zaboravio da jedna „sitnica“ kao sto je dovoljno umnozeni virus, moze da mu ugrozi zdravlje (i trajno ga upropasti) ili sam zivot. Nekako smo postali previse oholi. Jedan do tada nepoznati virus, onako lep pa saren na slikama, pokazao nam je koliko smo ranjivi. Na srecu, nauka nam je pomogla da, za razliku od jedne slicne pandemije 1918., vrlo brzo ustanovimo i sta je uzrokuje, i kako da se stitimo. Na osnovu godina istrazivanja, nakon sto smo (brzo) uspeli da sekvenciramo genetski materijal virusa (njegovu RNK sekvencu), uspeli smo da, kao covecanstvo, generisemo, ispitamo i pocnemo da koristimo tri vrste vakcina, zasnovanih na raznim tehnologijama. Od tehnoloski najnovijih, vakcina zasnovanih na informacionoj RNK, preko vektorskih, gde je genetski materijal „ugradjen“ u bezopasni virus, te do klasicnih vakcina koje sadrze umrtvljene Covid-19 viruse koji se ne mogu razmnozavati (i izazvati bolest) , ali zato izazivaju imunitet.

    Sve sto je trebalo jeste sto brze proizvesti, distribuirati i primeniti vakcine. Brzina je vazna, jer virus ne ceka da pocnemo da se protiv njega borimo. On razmnozavajuci u „domacinu“ tj. u ovom slucaju ljudskim celijama, moze i da mutira. One mutacije koje virusu daju vecu sansu da opstane, postace dominantne. Zato je borba za imunizaciju trka protiv virusnih mutacija.

    Zasto uopste imunizacija? Laicki, bilo bi dovoljno da se dopusti da najveci deo populacije dodje u kontakt sa virusom. Mnogi ce preziveti, neki ce razviti dugotrajne posledice (npr. trombozu), a neki, inace procenat koji ne deluje preveliko (par procenata bolesnih) ce i umreti. Problem je sto sa ovim virusom populacija (ljudska uopste, a populacija u Srbiji posebno) nije pre 2020. godine imala nikakvih dodira. To znaci da je broj ljudi koji su podlozni bolesti ogroman. Gde je ogroman broj bolesnih, bice ogroman broj i umrlih. Za one nevicne racunici: pod pretpostavkom da Srbija ima „oko“ 6,000,000 stanovnika, od kojih ce se recimo 80% razboleti, a daljih 1% umreti, to dovodi do brojke od oko 48,000 mrtvih. Grad reda velicine Prokuplja, Pirota…

    Sto je jos gore, ako se ne intervenise, a pri tome ima jos dovoljan broj podloznih bolesti (tj. ne-imunih) broj obolelih raste eksponencijalno. Drugim recima: pretpostavimo da 10 obolelih dodju u kontakt sa 15 ljudi (10*1.5), koji nisu imuni. Posle recimo 14 dana (period inkubacije) ovih 15 ljudi ce oboleti. U medjuvremenu, on ice doci u kontakt sa jos ljudoi, pa ce posle jos 14 dana jos 22 coveka oboleti (10*1.5*1.5). i tako redom. Broj obolelih rasce geometrijskom progresijom. To je tacno i precizno ono sto smo videli na pocetku svakog od “talasa” epidemije.

    Zasto je eksponencijalan rast opasan? Zato sto “gusi” zdravstvene kapacitete. Apsolutno svako drustvo ima ograniceni broj bolnica, ograniceni broj kreveta i ograniceni broj lekara. Eksponencijalni rast ce, pre ili kasnije, neminovno dovesti do toga da je nemoguce hospitalizovati i adekvatno leciti sve one koji se razbole od zarazne bolesti. Tada nije dostupno previse opcija: ili ce se vrsiti “trijaza”, tj. na osnovu nekih prethodno ustanovljenih kriterijuma, ograniciti pomoc samo onima kod kojih ona ima najvise sanse da pomogne; ili ce se pak dovesti u opasnost “normalan” rad medicinske sluzbe, tj. uskratice se pomoc onome ko ne pati od doticne zarazne bolesti i potencijalno mu ugroziti zivot.

    Borba protiv epidemije, u situaciji kada vakcina NIJE dostupna, sastoji se u ogranicavanju prenosenja klice, u ovom slucaju virusa. ideja je da se USPORI eksponencijalni rast, tj. da se on, ako je moguce, linearizuje. U tom slucaju, omogucava se zdravstvenoj mrezi da i dalje, mada pod vecom napetoscu, funkcionis. Naravno, ovakvim merama se treba pristupiti obazrivo, tako da ljudska prava i slobode budu sto manje ugrozena. Takodje, merama treba pristupiti i KONZISTENTNO: apsolutno nije opravdano da neko, bez preke potrebe (policija, hitne sluzbe, sluzbe za dostavu hrane…) bude povlascen (i da mu se omoguci kretanje npr. za vreme “policijskog casa”) dok se prema delovima populacije primenjuju nepopularne i disproporcione mere potpunog zatvaranja i ogranicenja slobode kretanja. Na zalost, upravo ovako nesto se desavalo u Srbiji s proleca 2020. Godine, kada smo bili svedocima naoruzanih patrol po srpskim gradovima i nesrecnih starijih osoba primoranih da idu u kupovinu u cik zore, dok smo takodje imali prilike da vidimo da postoje i grupice (nikad procesuirane) koje “policijski cas” koriste za bakljade…

    U vreme dok vakcina JOS nije dostupna, ali i nakon toga, potrebno je uciniti sve sto je moguce da se izbegne prenos virusa kapljicnim putem. Dakle, potrebno je da gradjani nose maske, odrzavaju medjusobnu distance i izbegavaju masovna okupljanja. Uloga drzave jeste da propise mere kojima se onemogucuju okupljanja kao sto su sportske priredbe, politicki skupovi i slicno, a uloga gradjana jeste da nose maske i pridrzavaju se minimalnog rastojanja.
    Jos dok vakcina ne bude postala dostupna, uloga drzave i zdravstvenih vlasti jeste da, u prvom krugu, osposobi predstavnike medija i zdravstvene radnike da o vakcinaciji govore istinu i da budu u stanju da odgovore na “klasicna” pitanja i tvrdnje protivnika vakcinacije. Ta pitanja ukljucuju ova:
    1) Zasto ja, nevakcinisan, ugrozavam tebe vakcinisanog?
    2) Vakcine sadrze cip kojima se omogucava da nas prate.
    3) Meni poznata osoba je vakcinisana pa je ipak obolela/zavrsila u bolnici/umrla. Zasto bih se i ja vakcinisao?
    4) Vakcine izazivaju autizam/neku drugu bolest.
    5) Vakcine su eksperimentalne, neispitane, ja necu da budem zamorce, a Ustav (clan 25) mi daje pravo da odbijem ucesce u medicinskom eksperimentu
    6) Ja nemam problem da se ti vakcinises, ali ja imam slobodu izbora garantovanu Ustavom da to ne ucinim.
    Ovako osposobljeni, predstavnici medija treba da pripreme gradjanstvo za vakcinisanje, kada do vakcinisanja bude doslo. Takodje, to treba da kontinuirano rade i zdravstveni radnici.

    Kada vakcine POSTANU dostupne, treba pre svega vakcinisati zdravstvene radnike, policiju i najugrozeniji deo populacije. Prvi cilj treba da bude sto obuhvatnija vakcinacija zdravstvenih radnika. Treba iskoristiti sva raspoloziva zakonska sredstva i vakcinaciju uciniti obaveznom, prvo medju zdravstvenim radnicima. Takodje, treba kreirati i metode pozitivne stimulacije vakcinisanih. U medijima treba maksimalno izbegavati svako glorifikovanje onih koji su umrli od zarazne bolesti a za koje se sumnja ili zna da nisu vakcinisati. Nasuprot, treba izrazito kriticki pisati o onim zdravstvenim radnicima koji ne postuju svoju struku i nauku i ne vakcinisu se, a posebno o takvim zdravstvenim radnicima koji se zbog svog neznanja i straha razbole od zarazne bolesti i umru. Bolecivosti u izvestavanju o onima koji su umrli nevakcinisani ne sme biti.

    Na zalost, Srbija je, usprkos srecnim okolnostima da su, ubrzo posle pojavljivanja vakcina, one u Srbiji postale univerzalno dostupne, ucinila par teskih gresaka koje cini jos uvek, sto je njenu borbu protiv pandemije nacinilo daleko tezom a konacni uspeh daljim i nedostiznijim ciljem. Pandemiji se prislo izuzetno neozbiljno, i dopustilo se da se jedan lekar, koji se inace ponasa kao sarlatan, nadje u tzv. Kriznom stabu i da kontinuirano izjavljuje neistine i besmislice. Mesto da se isti udalji, procesuira i kazni po zakonu, omogucilo mu se da cak dobije orden, a i dalje se pojavljuje na drzavnim i paradrzavnim medijima. Par clanova Kriznog staba, doduse strucno, nisu imali dovoljno moralnih kvaliteta da se, ako treba i pretnjom ostavke, usprotive politicarima da upravljanje epidemijom podvedu dnevnopolitickim ciljevima (npr. odrzavanje izbora), a cak su uzimali i ucesca u predizbornim kampanjama. Najzad, barem jedan clan KS je, kao neku vrstu nagrade, dobio za ucesce u radu KS ministarsku poziciju. Falsifikovanje broja mrtvih, statisticki pokazano, koje je cak indirektno priznao i jedan od clanova KS, onemogucilo je da se javnost (i zdravstvene vlasti) adekvatno spreme na odgovor epidemiji (i da budu svesni njene ozbiljnosti), a takodje dovelo do pada poverenja u rad KS i drzave. Gradjanima nije pruzeno dovoljno informacija o vakcinisanju, dok se omogucilo da se antivakcinalna propaganda nemilice siri, pa i preko drzavnih i para-drzavnih medija. Sloboda odlucivanja o vakcinisanju (gradjanstvu je bilo dostupno vise vrsta vakcina) a da gradjani nisu imali dovoljno argumenata da odluce (neki, poput dr Danice Grujicic su se odlucivali na osnovu ljubavi prema ovom ili onom rezimu a ne prema efikasnosti vakcine), bila je kontraproduktivna. Konacno, a to treba istaci, zurba da se sto pre krene sa vakcinisanjem i uvoz velikih kolicina vakcine Sinofarm (koja se u prethodnim klinickim ispitivanjima pokazala manje efikasnom od drugih, pogotovo medju starijom populacijom) doprinelo je da se i jedan broj vakcinisanih razboli i umre, sto je pak u javnosti dovelo do daljeg poverenja u vakcinaciju.

    Mada je izgubljeno dragoceno vreme, koje se moze meriti brojem ljudskih zivota stradalim od Covid-19, jos uvek nije kasno da drzava ucini radikalni korak. 1) Da u krizni stab izabere savesne strucnjake i omoguci im nezavisnost u donosenju za epidemiju vezanih odluka, koje nece biti sabotirane vec sprovodjene od strane drzavnih organa. 2) Da u skladu sa zakonskim propisima uvede OBAVEZNU vakcinaciju, prvo za sve drzavne sluzbenike (ukljucujuci i radnike u javnom zdravstvu) a zatim i sve gradjane. 3) Da primeni postojece i, po potrebi uvede po hitnom postupku nove kaznene mere protiv sirenja antivakcinalne propaganda i ugrozavanja zdravlja. 4) Da utice na sve drzavne i paradrzavne medije da smesta prestanu sa antivakcinalnom propagandom a da javni servis krene sa pripremom sveobuhvatnog obraznovnog programa kojim bi se gradjanstvo obavestavalo o svemu vezanom za Covid-19 i borbu protiv njega i argumentovano odgovaralo antivakcinalnoj propagandi.5) Da se medicinskim radnicima te lekarima koji do odredjenog roka ne budu bili vakcinisani a za to nemaju valjane kontradikcije, trajno oduzme licenca.

Trenutno na radiju

Ellie Goulding
Za 2 minuta

Like a Saviour

Ellie Goulding
Years & Years
Za 6 minuta

Crave

Years & Years
Mousse T. feat. Emma Lanford
Za 9 minuta

Fire (Explosive Vocal Mix)

Mousse T. feat. Emma Lanford
Gil Scott-Heron
Za 12 minuta

The Bottle

Gil Scott-Heron
Jamelia
Za 17 minuta

Stop

Jamelia

Amber Alert

City Smart Club

Vremenska prognoza

NIŠ
Send this to a friend